Antun Nemčić

Antun Nemčić Gostovinski (Edde 1813. – Križevci 1849.) Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a filozofiju (današnji 3. i 4. razred gimnazije) i studij prava u Zagrebu. U krugu iliraca prijateljevao je sa Tomom Blažekom i Ljudevitom Gajem. Službeničku karijeru započeo je kao sudac u Križevcima. Godine 1836. pristav je Županije križevačke i bio premješten u Moslavinu u Osekovo, gdje je 1838. postao počasnim sucem. Tada se već ozbiljno bavio književnim radom. Iz tog vremena datira i njegovo prijateljstvo s književnikom Mirkom Bogovićem s kojim je ostao u najprisnijem odnosu sve do svoje smrti. U Ludbreg je premješten 1840. godine i tamo kao samostalni pristav ostao do 1846. U lipnju 1846. bio je jednoglasno izabran za kotarskog suca u Novom Marofu, a krajem iste godine postao je i “začasni uredni sudac”. Povijesne 1848. godine bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, a početkom travnja 1849. imenovan urednim bilježnikom Županije križevačke. Smrt ga je zatekla na službenom putu u Podravini.Ime i djelo Antuna Nemčića kultivirani čitatelj, povjesničar ili kritičar književnosti najneposrednije povezuje uz Putositnice. Već nas naslov djela, neobičan, silovit, pa čak i bizaran, upozorava da se radi o umjetniku koji je snagom vlastitog talenta, a za ono vrijeme i vrlo visoke književne kulture bio u stanju izdići se iznad vrlo prosječne razine proznog stvaranja svojih suvremenika.

Putositnice nisu neka vrsta nadomjestka današnje novinske reportaže, već je to proza koja je ostvarila i svojevrsni autentični narativni izraz, nezavisan od samog sadržaja izvještavanja. U Putositnicama nas ne zaokupljaju samo događaji nego i način na koji su zabilježeni. Putovanje, kazuje sam Nemčić, može se prispodobiti s polaskom zbirke od slika. Ko što čovjek u njoj mnogo puta uz raskričane slike hladno prolazi dočim se k manje raskalašenomu gdjekojemu tvoru i nehotice natrag vraća, tako i putnik često pokraj raznih prizora stupa bez da mu se ovi u pameti ustanove, dočim možebiti manje znatna pojavljenja u sudjelovanju raznih okolnosti dušu mu zanesu. Što drugi možebiti ni napomenuo ne bi, to mi i nehotice iz uspomena u pero dolazi.